NEWS
All relevant news about me and my activities!
Blog 21
I am pleased to let you know that my new books have been published.
First, I wrote my autobiography, Time Flies. The same book has also been published in Croatian under the title Vrijeme leti. This year (2026), I turned seventy, and it seemed like the perfect time to look back on my life and write my autobiography.
My second book is available only in Croatian and is titled Sedamdeset godina (Seventy Years). I began writing it on my seventieth birthday, and by June I had completed fifty chapters. The book, which is about 150 pages long, is a collection of observations and reflections on many things that caught my attention during 2026.
The books can be ordered via link below.
Sa zadovoljstvom vas obavještavam da su objavljene moje nove knjige.
Prvo sam napisao svoju autobiografiju Vrijeme leti. Ista je knjiga objavljena i na engleskom jeziku pod naslovom Time Flies. Ove godine (2026.) navršio sam sedamdeset godina i učinilo mi se da je to pravi trenutak da se osvrnem na svoj život i napišem autobiografiju.
Moja druga knjiga dostupna je samo na hrvatskom jeziku i nosi naslov Sedamdeset godina. Počeo sam je pisati na svoj sedamdeseti rođendan, a do lipnja sam završio pedeset poglavlja. Knjiga ima oko 150 stranica i zbirka je mojih zapažanja i razmišljanja o mnogim stvarima koje su mi privukle pozornost tijekom 2026. godine.
Knjige možete naručiti na doljnjem linku.
Bio Flowers
Don't offer pesticides to your beloved one! By choosing our flowers, we guarantee you organic flowers.
Local Producers
As we use local growers, our flowers last longer and smell better. Just like the event you want to celebrate with flowers!/
Eco-Friendly Packaging
We use 100% recycled materials. We believe the best gifts should also do good for the planet.
The books can be ordered here:
Vrijeme leti (autobiography in Croatian)
Sedamdeset Godina
Time Flies (autobiography in English)
All my books can be found here:
Blog 20
The Three Knows: A Critical Lesson from the Avionics & Testing Innovations Conference in London 2026
Blog 19
Ovo su korice moje najnovije knjige. To je moja autobiografija pod imenom Vrijeme Leti ili Tempus Fugit. Knjiga uskoro dolazi u prodaju.
This is a caft of my latest book. It is my autobiography with a name Time Flies or Tempus Fugit. The book is almost ready for sale and distribution.
BLOG 18
I will be speaking at the conference in London.
This time about obsolescence in aviation environment.
BLOG 17
Een onverwachte ontmoeting op Zorg & ICT
Laat me jullie vertellen wat mij deze week is overkomen.
Het is lente, en daarmee begint ook het seizoen van beurzen en conferenties. Daar houd ik me de laatste dagen mee bezig. Omdat techniek mij bijzonder interesseert, is er op bijna elke beurs wel iets nieuws en interessants te vinden.
Heel toevallig kwam ik een beurs tegen met de naam Zorg & ICT in Utrecht. Het gaat om de medische sector, wat voor mij toch een heel ander gebied is. Ik kwam daar aan, liep naar binnen – en had er in eerste instantie bijna spijt van. Alles leek te draaien om eten en drinken. Ik dacht er al over om me om te draaien en naar huis te gaan, toen een vriendelijk meisje me vertelde dat er iets verderop veel interessantere dingen te zien waren – software- en hardwarebedrijven.
En inderdaad, er was van alles te vinden. Maar het hoofdthema was medische zorg. Ik weet zeker dat dokter Strižak hier wel een paar dagen had kunnen doorbrengen.
Maar daar begint eigenlijk mijn echte verhaal.
Op beurzen heb ik inmiddels mijn eigen systeem – ik loop van stand naar stand en leg zonder moeite 6 tot 7 kilometer per dag af. Ik kom altijd interessante dingen tegen, maar nog vaker interessante mensen.
Zo kwam ik toevallig drie mensen tegen die deel uitmaken van een organisatie die laatste wensen vervult.
Ik begon een gesprek met een vriendelijke jonge vrouw, en zij legde me uit waar het om ging. Er zijn mensen die immobiel zijn, aan bed gebonden, zich niet zonder hulp kunnen verplaatsen en daarnaast lijden aan terminale ziekten. Ze weten dat hun leven ten einde loopt – maar ze hebben nog één laatste wens.
Precies die wensen proberen deze vrouw en haar team te vervullen.
Toen ik dat hoorde, kreeg ik een brok in mijn keel. De emoties overviel me. Ik dacht hoe verdrietig dat eigenlijk is. Met moeite zei ik: “Als ik zie waar jullie je mee bezighouden, word ik er echt verdrietig van.”
Ze glimlachte en zei: “Integendeel. Je kunt je niet voorstellen hoe gelukkig deze mensen zijn wanneer we hun wens vervullen.”
En die wensen zijn eigenlijk heel eenvoudig.
De één wil nog één keer de zee zien en de golven horen.
De ander wil naar de dierentuin om een olifant te zien.
Weer iemand wil nog één keer een boottocht maken.
Iemand wil zijn zus in een andere stad bezoeken.
Iemand wil naar het graf van haar echtgenoot gaan.
Iemand wil de diploma-uitreiking van zijn dochter bijwonen.
En daarna – zijn deze mensen oprecht gelukkig. Glimlachend. En hoewel ze weten wat hen te wachten staat, beleven ze dat moment op een bepaalde manier vervuld en tevreden.
Het werk dat deze, mijn nieuwe helden doen, is misschien niet fysiek zwaar. Misschien went een mens er ook mentaal aan. Maar ik ben ervan overtuigd dat ze elke dag naar huis gaan met het gevoel dat ze iets echt groots hebben gedaan. Daarom neem ik mijn pet voor hen af. Alle respect.
Ik vertelde hen dat ik dit verhaal voor het PS-portaal zou schrijven, en ze poseerden graag naast hun voertuig waarmee ze dit nobele werk verrichten.
Misschien herinneren dit soort verhalen ons aan iets wat we in de dagelijkse drukte vaak vergeten – dat geluk niet in grote dingen zit, maar in kleine, eenvoudige momenten. In het kijken naar de zee, een ontmoeting met een dierbare, of nog één rit die voor iemand de hele wereld betekent.
In de wereld van vandaag, vol agressie, onrecht en oorlogen, is het makkelijk te vergeten dat er mensen zijn die onbaatzuchtig helpen – mensen die het minste geluk hebben, die aan het einde van hun leven staan, maar zulke eenvoudige wensen hebben.
Toen ik de beurs verliet, dacht ik eraan hoe vaak we achter iets groots aanrennen, terwijl het belangrijkste al die tijd binnen handbereik ligt.
Mijn nieuwe helden wens ik veel geluk en voldoening in wat ze doen.
Blog 16
2026 started quietly for me. The first few months were easy—cold weather kept me mostly at home, giving me time to focus on writing. It was a calm and productive period.
Since March 12, things have changed. I’ve become more active, making it a habit to walk at least 5,000 steps every day. It feels good to move again, both physically and mentally.
The conference season has also begun, and I’ve discovered a new hobby: attending conferences, talking to people, and gathering ideas for future articles. These interactions are inspiring and often lead to unexpected insights.
At the moment, I am writing for Transport Security International Magazine, Aviation Maintenance, and PS Portal. Each of these brings its own perspective and challenges, which I truly enjoy.
A few months ago, I received a book from my good friend Randy, a Boeing Fellow engineer. He wrote an autobiography with a fantastic title: Short Stories of a Long Life. After reading it, I decided to write my own autobiography. The story is already there, in my head—I just need to put it on paper.
That will be my focus in the coming period.
Blog 15
The true story of one painting and aunt Marica from Topusko.
History, Memories and Unusual Paths of Art
Sometime in the 1960s, in the small village of Topusko, lived a teacher who I knew as a child under the name of Aunt Marica from Topusko. For me, she was an old woman, almost ninety years old, although my memory of her is foggy because I was a little boy at the time. I only remember calling her Aunt Marica, and her real name I never really found out. My grandmother from Glina has taken care of her life in recent years, and even the last year before the death aunt Marica spent with us. After her death, she was buried in Topusko, and I believe I would be able to find her grave. Maybe I'll do it once, to at least find out her real name and pay tribute to her.
Missing House and precious items
Aunt Marica had a house in Topusko, but that house no longer exists. After her death, we drove things from the house to Glina, and we sold the house. Among these things, one picture is stuck to my eye (see the title). My mom cleaned her up a little and hung at our house on the wall, where it stood for years. That picture remained in our home until 2014, when my father passed away, and I moved the painting with me to the Netherlands. No one was particularly interested in this painting, nor did he try to reveal her history. She stood with me in the garage since 2014 — a bit forgotten, but not lost.
New life of old painting
Last week, when preparing the garage for winter, I came across this old picture again. I wondered if it was worth something and decided to finally investigate a little. Nowadays, thanks to the Internet and new technologies, it is possible to find out a lot about objects from the past. Soon I found the address and e-mail of the American company from Indianapolis, which has similar paintings in the collection, and there was a similar signature of the painter Glenn Bastian. They deal with the purchase and sale of art, so I sent them a query about the painting that I assumed was painted by Glenn Bastian.
I didn't even expect such a quick response, but after an hour I received an e mail from a young man named Bryan from Indianapolis. He confirmed to me that it is a scene from the dunes and that he is almost one hundred percent sure that the author of the painting is precisely Glenn Bastian. He told me that this painting, given its preservation, could be worth about thousand dollars at auction. However, it is not so important to me the material value, as the story that binds me to the painting and its unusual journey.
t seemed to me that it was the same tree somewhere in the dunes of France, England or maybe even the Netherlands. However, it says online that these are the infantile dunes in the US state of Indiana, Indiana Sand Dunes in Indiana Dunes State Park.
History of artists and unusual connections
Exploring further, I learned that the painter Glenn Bastian made my painting in 1920. It is interesting that this painting was on the wall of the house of Aunt Marica in Topusko, far from where it was created. During World War I, Bastian was an American soldier in Europe, where he fell ill with tuberculosis. He was treated in France and just then began painting. My painting was created in 1920.
Glenn Bastian passed away in 1966, probably the same year aunt Marica died. See how the fates and stories intertwined: an American soldier and painter, an old woman from Topusko, a grandmother from Glina and I, who even transferred the painting to the Netherlands! In the end, I realize that the story around the picture is far more interesting than its possible market value. The painting is a witness of a time, life and destinies that have merged in an unusual way. And maybe, the next time I return to my homeland, I find the grave of Aunt Marica from Topusko, find out her real name and round off this story about the painting, the teacher, grandmother and artist whose painting found its way to our home and my memories. As this image reached Topusko, and in the hands of Aunt Marica will never be found out.
My Painting created by Bastian in 1920.
BLOG 14
My Latest article is just published in Aviation Maintenance Magazine. It is called Missing Piece in Crash Investiagtion.
To read article follow the link:
Missing Piece in Crash Investigations By Marijan Jozic | Aviation Maintenance Magazine
There is also a podcast about the aticle. Follow the link:
https://avm-mag.com/podcast/missing-piece-in-crash-investigations-by-marijan-jozic
Blog 13
Glina iz zraka
Ako hoces povecanu sliku, stavi kursor na sliku, pritisnidesno dugme na misu i selektiraj : pokazi sliku na novoj stranici. (Open Image in new Tab) Tamo ce se onda pojaviti velika slika.
Blog 12
Ovaj blog napisao je C ili nama dobro poznati NEFA!
Kakav dan - 50-godišnjica mature! Joza je pogodio, najtoplije mjesto na svijetu! Susret, koji nije samo susret jedne generacije, već prikaz odanosti Glinjana svome gradu i svojim školama, koje su nam omogućile lakši put kroz trnovitu stazu života! Dan je to, kada smo se došli pokloniti Gimnaziji, izvrsno osmišljenom programu, koji nas je učinio akademskim građanima svijeta! Sa znanjem stečenim u glinskim školama, nije me bilo sram nigdje u svijetu (a proputovao sam ga poprilično, Ameriku tri mjeseca, uzduž i poprijeko), često puta pometao sa sugovornicima, koji su često izgledali inferiorni i smiješni u svojoj ograničenosti i skromnom znanju! Dan je to, nas deset veličanstvenih, ali ne zato što smo mi nešto posebno, nego zato što predstavljamo posebnost Gline, glinskih gimnazijalaca, niza izvrsnosti na svim poljima zvanja i zanimanja! Nismo mislili da smo tu samo zbog sebe, nego da smo se sastali, da bi obnovili sjećanja na naše prošle i sadašnje dane, kao i na sve Gimnazijalce, kako naše generacije, tako i svih generacija prije i poslje naše! Oduvijek tvrdim da je jedna generacija Gimnazijalaca, u stvari sedam generacija! Tri generacije smo zatekli kada smo došli, a tri su ostale, kada smo otišli! Nažalost, mnogi nisu mogli doći, a nabolnije je saznanje da je uzrok bolest, godine su nas sustigle i pokazuju nam sve slabosti ljudskog tijela (često se šalim, da nam ambalaži prolazi rok trajanja), krhkost zdravlja je sve češća, a dani rastanaka i oproštaja sve bliži! Mnogi naši prijatelji, kako Gimnazijalci, tako i dragi sugrađani, Banijci, napustili su nas, i osjećali smo se počašćeni i obvezni da obnovimo uspomene na njih, neodvojivi dio naših života i našeg stvarnog bivstva! Preduga je lista onih koji nas gledaju s neba, ali tim je veća naša obveza da ih ne zaboravljamo, da žive s nama dok je i nas, i kad zadnji od nas bude stajao na ovom prostoru ispred Gimnazije, neka pogleda prema nebu, sa suzom u oku, ali ne suzom žalosti, već suzom radosnicom i vječnoj zahvali, da smo postojali!
RAVNATELJICA - MARIJA (oduševila nas je svojom srdačnošću i ljubavi prema Gimnaziji), i gradonačelnik IVAN JANKOVIĆ iskazali su nam čast i svojim prisustvom uveličali našu posjetu voljenoj Glini i GIMNAZIJI! Od srca im hvala, tako se voli i poštuje Glina!
Upoznavanje sa ravnateljicom
Gđa MARIJA MARGUŠIĆ - NOVOSEL, predstavila nam je preuređenu Gimnaziju! Zadivljuje njena privrženost zgradi i ustanovi! Tako impresivno je klizila prostorima, kao vrhunska prima balerina, kao da miluje svaki kutak, prepuna sreće da joj je uspjelo održati kontinuitet Gimnazije, uprkos strašnim tragedijama (korona, potres..)! I mi smo bili oduševljeni! Škola izgleda super, naravno u boljoj kondiciji nego u našim vremenima! Prstorije su dobile još veću smislenost, raspored je efikasniji i svrsishodniji, i sve je novo i lijepo! Tako je i poruka svim Gimnazijalcima, spavajte mirno, škola nam je u sigurnim rukama, brod je u mirnim vodama, a kapetanica šarmantna i odlučna da drži zadani kurs, hvala joj velika!
Slike i komentari uz blog 12.
Nefa kaze: Opet prodajem maglu, nasmijavam Jozu i drušvo!
Večera u restoranu ŠTUKA kod gospodje Tratinčice!
Na našu žalost, u Glini nema restorana, pa smo zajedničku večeru organizrali u Petrinji u restoranu ŠTUKA (nekad u sastavu moje firme Metalurg - Željezara Sisak), koja je u potpunosti ispunila naša očekivanja, velika im hvala! Izvrstan roštilj, vrhunska posluga, prijaznost, gđa Tratinčica vrhunska! Mojoj Carmen sam obećao da ću je odvesti u Štuku, a i mnoge druge, zaslužuju mnogo više gostiju, treba ih više reklamirati, a ja sam tu vrhunski majstor!?
Prije deset godina sjedio sam sa svojim prijateljem BRUSOM, samo nekoliko dana ga je djelilo od novog susreta s nama, ali zla sudbina se umiješala i uzela nam ga iz naručja!
Spavaj spokojno dragi HIPI, dragi prijatelju, jako si nam nedostajao!
Bez tebe i gitare, bez pjesme i tvojih priča nastala je praznina, ali morali smo dalje, s tobom u sjećanju i našim mislima!
Kao i na slici, čuvam ti leđa, nema straha, siguran si, mirni snovi ljudino!
BLOG 11
Tri price o 50 godisnjici mature. Pocetak je dolje sa pricom: Tko se javlja a tko suti
Ta prica je o pocetku organiziranja proslave i o svim tegobama oko toga.
Druga prica je: kako smo maturirali bez interneta. To je u stvari zagrijavanje pred kulminaciju koja je sazeta u trecoj prici.
Prica gore se zove: Najtoplije mjesto u galaksiji. Ameri bi rekli "The hottest place in the universe".
Ve tri price su isto izasle na PS portalu. To je portal gdje ja (Marijan) publciram moje price. Tamo sam objavio vec vise od 500 prica o svemu i svacemu pa i o 50 godina mature.
Najtoplije mjesto u galaksiji: Glina 50 godina nakon mature generacije 1975
Suncem okupani rujanski dan bio je kao stvoren za posebno slavlje – našu 50. godišnjicu mature. Točno u 15 sati, pred obnovljenom zgradom gimnazije u Glini počeli su se okupljati nekadašnji učenici, sada već ljudi bogatog životnog iskustva, s osmijehom i ponekom suzom u oku. Na licima se moglo iščitati uzbuđenje, ali i nostalgija za danima bezbrižnog mladenaštva.
Oni koji su obećali doći – došli su. S nama je bio i vizualni media guru Damir Brkić, poznat pod nadimkom Blic, zadužen za fotografije. Došla je i ravnateljica Gimnazije, a pojavio se i gradonačelnik Gline. U očima bivših maturanata sjajila je radost – ljubav i toplina mogli su se osjetiti u zraku. Iako je dan bio prilično topao, činilo se da je upravo ovo mjesto ispred gimnazije bilo najtoplije u cijeloj galaksiji.
Na samom početku uslijedilo je zajedničko fotografiranje. Svi smo se postrojili u redove, kao nekad u školskim danima, ali ovaj put s još više osmijeha i prijateljstva. Moderator okupljanja, Marijan Jozić, predao je riječ gradonačelniku, koji nas je pozdravio s ponosom i zahvalnošću. Ravnateljica škole nastavila je u istom tonu, podsjetivši nas da školske klupe uvijek ostaju otvorene za bivše učenike i njihove uspomene.
Marijan je naglasio da maturanti iz 1975 godine nisu dosli praznih ruku. Gospodinu Gradonacelniku Ivanu Janković dodjelili su su ljubilarnu šalicu za kavu sa natpisom: Gimnazija Glina 50 godina mature generacija 1975. Tako da se sjeti 50 godišnjice mature generacije 1975. Gospodji Mariji Margušć-Novsel ravnateljici Gimnazije, bivši učenici dali su plaketu sa natpisom Hvala Gimnazijo, dobra si nam bila. Tempus fugit, memoria manet. Gimnazijalci koji su učili latinski znaju da to znači: Vrijeme leti, uspomene ostaju. Ta plaketa ce dobiti pocasno mjesto na prvom katu u ormaru sa trofejima škole.
Nakon službenog dijela, svatko je dobio priliku reći nekoliko riječi. Redale su se anegdote, prizivali su se stari nadimci i uspomene na profesore kojih više nema. Smijeh i zagrljaji ispunili su dvorište, a svaki interview bio je mala priča za sebe.
Posebno dirljiv trenutak bio je obilazak renovirane škole. Hodnici, učionice i sportska dvorana dočekali su nas u novom ruhu, ali duh mladosti i dalje je prebivao u njima. Svatko je pronašao „svoju“ klupu, mjesto u garderobi ili kutak dvorišta i prisjetio se nestašluka i prvih ljubavi.
U znak uspomene, podijeljene su svim prisutnim maturantima iz 1975 godine jubilarne šalice za kavu – mali dar s velikim značenjem. Nakon toga uslijedio je veseli „speed date“, gdje smo imali priliku nakratko razgovarati gotovo sa svakim kolegom iz razreda. Isprva su neki tvrdili da je deset minuta previše za jedan razgovor, ali ubrzo se pokazalo da ni tih deset minuta nije dovoljno. Na kraju se ovaj simpatični „brzi razgovor“ nastavio i na klupama ispred škole. Vesna (Juxy) mi je čak priznala da je to bila izvrsna ideja.
Kad su se dojmovi slegli, upalili smo aute pa je kolona automobila krenula je prema restoranu Štuka u Petrinji. Tamo nas je dočekala svečana večera, domaća jela sa roštilja i još više razgovora, zdravica i zajedništva. Večer je proletjela u trenu, a svatko je ponio sa sobom novu uspomenu.
Na kraju smo se svi složili u jednom: nećemo čekati sljedeću okruglu obljetnicu. Naš razred sastajat će se i ranije, jer pravi prijatelji, bez obzira na godine, ostaju zajedno – u uspomenama i u životu.
Kako smo maturirali bez interneta, mobitela i svjetla u parku
Pripreme su završene i moj projekt ulazi u fazu izvedbe. Dogovorio sam se s ravnateljicom da dođem dan ranije i održim predavanje današnjim maturantima – o tome kako je nekad bilo i kako je izgledala cijela karijera jednog inženjera u avijaciji.
Pojavio sam se sat ranije, jer iz iskustva znam da uvijek treba provjeriti prostor i tehniku prije predavanja. Ubrzo sam se upoznao s nekoliko profesora. Zanimljivo, poznavao sam njihove roditelje, pa mi je bilo posebno drago upoznati i njih.
A onda je došao trenutak da se obratim učenicima dva razreda koji uskoro maturiraju. Najprije sam im ispričao kako je meni ostala u sjećanju Gimnazija Glina. Bila je to opća gimnazija, ali za mene ponajviše – gimnazija povijesti. Učili smo povijest glazbe, povijest umjetnosti, povijest filozofije, psihologije, književnosti, sociologije i naravno – „povijest povijesti“, odnosno svakodnevne događaje. Uz to, učili su se jezici (latinski, hrvatski, engleski, njemački i ruski), a ostatak vremena ispunjavali su matematika, fizika i kemija.
Godine 1975. nije bilo interneta, računala, pametnih telefona, digitalnih džepnih kalkulatora, Facebooka, WhatsAppa, Vibera ni Messengera. Ali bilo je razgovora uživo, šetnji po parku, odlazaka u kino, pjesme i radosti na naš način. Sve moderne stvari naučili smo kasnije.
Ispričao sam im i jednu anegdotu. Znate onu izreku: „Niske kuće, a uski sokaci – to su mjesta gdje se ljube đaci“. Nama je više odgovarala situacija u glinskom parku 1975. godine. Tada je u sredini parka postojala samo jedna lampa – taman toliko da ljudi vide put noću. Nama je to savršeno odgovaralo, jer smo mogli u mraku šetati dugim alejama s našim curama.
Danas, 2025., park je potpuno osvijetljen – „svjetla kao u raju“. Sve je uređeno, ima puno cvijeća i novih staza. Prekrasno izgleda, ali baš i nije pogodno za noćne šetnje gimnazijalaca. Njima to ionako nije važno – bitan im je mobitel. Umjesto šetnje, šalju poruke. Njima je dovoljna malo struje iz baterije i Wi-Fi. Takva su vremena.
Rekao sam im i da takva predavanja držim studentima treće godine na Sveučilištu u Amsterdamu, a u studenom ću predavati i na Sveučilištu u San Antoniju (Texas). Zanimljivo je da su učenici u Glini i studenti u Amsterdamu u jednoj stvari potpuno isti: kad zazvoni školsko zvono, svi jednostavno ustanu, pokupe stvari i odu. Kao da predavač uopće ne postoji. Nema pljeska, nema pozdrava, ni ne čuju moje „hvala na pažnji“. Samo nestanu u nepoznatom smjeru. I tako sam ostao nasamo s ravnateljicom, kojoj se moje predavanje svidjelo. Čak je zatražila kopiju mojih slajdova. A ja sam mogao samo zaključiti – na mladima svijet ostaje I nadati se da su barem neku poruku mene “starog lisca” uspjeli zapamtiti.
Tko se javlja, a tko šuti avantura organizacije mature nakon pola stoljeća
Dogodilo se to prije par dana, a ne bih htio da vas uskratim za ovu priču. Sve je zapravo krenulo prije pola godine, kad se rodila ideja o proslavi 50 godina mature. Prisjetio sam se proslave 40. godišnjice i bilo mi je čudno da se ne sastanemo i nakon pola stoljeća. Tako sam odlučio pokušati okupiti sve svoje bivše kolege iz gimnazije i nešto organizirati.
Mogu vam reći da to nije nimalo lak posao. Počeo sam s popisom imena koji smo sastavili još prije deset godina, ali ubrzo su nastale poteškoće. Većina nas je otišla u mirovinu, pa su se brojevi telefona i e-mail adrese promijenili. Sve bivše „curice“ promijenile su prezime nakon udaje, što je bila dodatna prepreka. Samo polovica generacije koristi Facebook, a LinkedIn ima tek troje od nas 43.
Što se kaže – svaki početak je težak. Morao sam tražiti zajedničke prijatelje i rodbinu kako bih došao do onih koje trebam. Najvažniji alat bio mi je e-mail. Dok sam još radio, znao sam godišnje poslati i do 5000 e-mailova, a primati oko 7000. No, s gimnazijalcima to baš i ne ide. Iako ih dvadesetak ima e-mail, rijetko se tko javi. Generacija koja je odrasla bez interneta i pametnih telefona nije sklona digitalnoj komunikaciji. Samo šačica njih povremeno odgovori.
Sve si mislim – većina su završeni intelektualci, ljudi s fakultetima, a osnove komunikacije im nisu jača strana. Ne mogu im ni zamjeriti, jer živim u zemlji u kojoj su svi priključeni na najbrži internet na svijetu. Jako puno se digitalno komunicira.
Na kraju se ipak nekako probijam: oni bez e-maila koriste WhatsApp i Viber, drugi Messenger, pa sam tako uspio obavijestiti njih dvadeset i petero. Čak sam otvorio i web stranicu „50 godina mature Gimnazije Glina“.
Datum proslave u rujnu 2025. „zaliven je u beton“ i više se ne može mijenjati. Ali pojavili su se novi problemi: treba dogovoriti dolazak s ravnateljicom i rezervirati restoran za večeru. Za to je, naravno, trebao točan broj ljudi. Četiri tjedna prije slanjao sam e-mailove, WhatsApp i Messenger poruke, objavljivao obavijesti na Facebooku – i opet ništa. U prvom krugu dobio sam samo dva odgovora „DA“. Sve sam mislio: na kraju će nas biti samo dvoje – moja zubarica Katica i ja.
Srećom, počeli su stizati i drugi „DA“ odgovori, pa smo se na kraju skupili 16, da bi se lista u zadnjem trenutku ipak svela na 10 plus moja malenkost. I s tim brojem se već može nešto napraviti.
Program je izgledao ovako:
- 15 sati: okupljanje ispred gimnazije
- zajednička fotografija, pozdrav gradonačelnika Gline i ravnateljice škole
- kratki razgovor sa svakim prisutnim
- obilazak renovirane škole
- Podjela ljubilarnih šalica za kavu
- „speed date“ druženje
- odlazak u restoran Štuka u Petrinji
- večera
- razlaz i obećanje da nećemo čekati 60. godišnjicu, nego da ćemo se sastati puno ranije
Blog 10
Evo par slika sa proslave 50 Godina mature
Pogled sa stepenica
Vozni park
Maturanata
Upoznavanje sa gradonacelnikom
Diskusija
o Speed datu
Diskusija i dalje traje
Jos vise
diskusije
Diskusija
Razgovor
Pauza
Pauza
Tamo daleko....
Gradonacelnik
Sakupljanje
Sakupljanje
Sakupljanje
Sakupljanje
Sportska dvora
Sportska dvorana
Poznati hodni
Wall of Fame
Wall of Fam
Sportska dvorana
Sportska Dvoran
Maturanti 2025/6
Speed date
(Slavko i Juxy)
Odlazak u Petrinju
Restoran u Petrinji
Restoran u petrinji
U restoranu u Petrinji
Cevapi
Zivili
Interview za RTL TV u Zagreb
Milan
Plaketa za skolu
Ljubilarna salice
Blog 9
50 Godina mature u Gimnaziji Glina
50 Godisnjica Mature
Pozdrav gradonacelnika Gline i sadasnje ravnateljice Gimnazije
Sakupilo smo se ispred zgrade gimnazije koja se sada zove Srednja skola Glina dana 13 rujna 2025 u 15 sati.
Slikanje Pred gimnazijom
Damir nas je uslikao
Damir Brkic nas je uslikao zajedno sa Gradonacelnikom (prvi red lijevo) i Ravnateljicom gimnazije (prvi red desno).
Interview
Interview sa prisutnim maturantima iz 1975 godine
Na godisnjice se sakupilo 11 maturanata iz 1975 godine. Marijan Jozic je bio moderator ovih interviewa.
Vecera u Petrinji
Susret je zavrsio vecerom Petrinji
Posto u Glini nema restorana (a ni Banke) otisli smo na veceru u Petrinju. Tamo smo jeli pili i pricali do ponoci. Konobari su bili tako dobri da su nas pustili da se pricamo jos 2 sata nakon njihovog sluzbenog radnog vremena. Svaka cast restoranu Stuka..
Blog 8
Za one koji su zainteresirani ovdje su statisticki podatci
o generaciji koja je dana 13 rujna 2025 slavila 50 godina od mature u gimnaziji Glina..
Generacija 1975
Blog 7
In memoriam: Damir Brnović
Danas nam je Višnja javila tužnu vijest – Damir Brnović nas je napustio. Prije nekoliko dana još ga je srela, a danas je čula da su ga pronašli mrtvog u njegovoj kući. Nitko od nas to nije očekivao. Damir nije imao poznate bolesti, rekreativno se bavio sportom – igrao je košarku, tenis – i, koliko znamo, nije pušio niti pio.
Na internetu nismo uspjeli pronaći nikakvu informaciju o sahrani. Ni na stranicama općine Glina, ni na stranicama komunalnog poduzeća nije bilo nikakve obavijesti.
S Damirom sam imao puno kontakta još u osnovnoj školi, a i u gimnaziji. Cijelo ljetno ferje gotovo svaki dan smo zajedno provodili na kupanju na rijeci Glini, a igrali smo i nogomet. Često smo biciklima išli u Topusko, na bazen.
Damir je nakon mature upisao Tehnološki fakultet, ali mi je jednom rekao da je nakon tri mjeseca shvatio kako to jednostavno nije za njega. Jedno vrijeme živio je u Njemačkoj i govorio njemački, ali koliko znam, nije bio nigdje zaposlen. Bio je prilično povučen, nije imao puno kontakta s ljudima, ali nikako nije bio pustinjak.
Na proslavi 40. godišnjice mature prije deset godina izgledao je dobro. Od poznanika sam čuo da je bio vrlo zdrav – nije radio, ali je stalno bio u pokretu, igrao sport i živio aktivno. Svi su vjerovali da će dugo poživjeti. Ali, kako kaže poslovica: “Čovjek kuje, a Bog određuje.”
Možemo planirati, nadati se i zamišljati budućnost, ali kad dođe smrtni čas, tu je kraj našim planovima.
Damire, počivaj u miru.
BLOG 6
Proslava života, prijateljstva i uspomena
Pet desetljeća nakon završetka srednje škole, maturanti Gimnazije Glina iz generacije 1975. godine okupljaju se kako bi obilježili izniman jubilej, proslavili uspomene koje su preživjele vrijeme i obnovili prijateljstva iz mladosti. Proslava će se održati 13. rujna, u ozračju topline, nostalgije i poštovanja prema životnom putu koji su svi zajedno prošli.
Vrijeme prolazi, uspomene ostaju
Danas, kada većina sudionika broji sedamdeset godina, život je ušao u novu, mirniju fazu. Mnoge karijere su završene, radni dani zamijenjeni su spokojem mirovine, a životno iskustvo donosi mudrost, poneku tugu zbog gubitaka, ali i radost u malim stvarima.
Svaki od sudionika nosi svoju posebnu životnu priču – netko zdrav i vitalan, netko s izazovima koje donose godine, a neki, nažalost, više nisu među nama. Upravo zbog toga, susret generacije nosi posebnu emotivnu težinu.
Nekada, davno, bili su mladi i puni ideala, s pogledom uprtim u budućnost. Sada, s blagim osmijehom, prisjećaju se uspjeha i neuspjeha, smiju se starim anegdotama iz školskih klupa i zajedno šute za one kojih više nema.
Program proslave: Spoj tradicije i opuštenosti
Jubilarni susret počinje razgledavanjem obnovljene zgrade Gimnazije Glina, uz stručno vodstvo ravnateljice Marije Margušić. Hodnici škole, ispunjeni šapatom uspomena, ponovno će oživjeti sjećanja na mladenačke nestašluke, prve ljubavi i izazove školskih dana.
Nakon razgledavanja slijedi poseban trenutak – “speed date” razgovori, u kojima će svaki sudionik nakratko popričati sa starim prijateljima. Smijeh, prepoznavanje i sjećanje na to tko je sjedio u prvoj klupi ili tko je bio glavni šaljivdžija sigurno će ispuniti prostor.
Večer će završiti zajedničkom večerom u restoranu Štuka u Petrinji. Ravnateljica koja se zove Trantinčica je obecala dobar rošilj i još toplije riječi. A mi ce mo dijeliti priče iz života, razgovarati o unucima i prisjećati dana koji su prošli, ali nisu zaboravljeni.
Simboli uspomena i zahvalnosti
Generacija 1975. pripremila je posebnu plaketu za Gimnaziju Glina, kao znak zahvalnosti školi koja im je dala znanje, prijateljstva i uspomene za cijeli život. Plaketa će trajno podsjećati na generaciju koja je odrasla u burnim vremenima, ali izašla iz njih s bogatstvom iskustava.
Uz plaketu, svaki maturant dobit će posebnu šalicu s natpisom “Generacija 1975. Gimnazija Glina”. Ta jednostavna gesta nosi snažnu poruku – svaka jutarnja kava iz te šalice podsjećat će na mladost, na snove i na prijateljstva koja su nadživjela vrijeme.
Prisjećanja i pogled prema budućnosti
Za mnoge, školske uspomene bude osjećaj ponosa, ali i nježnu tugu za vremenima koja se ne mogu vratiti. U godinama kada su dani mirniji, ovakvi susreti postaju neprocjenjivi – prilika za smijeh, za suzu u oku i za potvrdu da su prijateljstva, jednom stvorena, vječna.
Poseban trenutak susreta bit će prisjećanje na one koji više nisu među živima. Njihova imena, pogledi i riječi ostat će zauvijek u srcima generacije koja im dugom šutnjom i toplim riječima odaje počast.
Jubilej kao slavlje života
Proslava 50 godina mature generacije 1975. nije samo događaj. To je priča o ljudima, o zajedništvu i o uspomenama koje ne blijede. U sumraku života, ovo okupljanje donosi radost, zahvalnost i potvrdu da su prijateljstva jača od vremena.
Ovaj jubilej ostat će zauvijek zapisan u srcima svih sudionika – kao slavlje generacije koja je odrasla zajedno, stvarala povijest i koja sada, u godinama mira i iskustva, uživa u plodovima zajedničkog života.
Prije 40 godina
Slavili smo 10 godina od nase mature. Gradili smo bratstvo i jedinstvo na pogledicu. Pleasali, pjevali i glupirali se zajedno sa Momom i Miksickom. To je bilo 15 Lipnja 1985.
Program:
19 sati Okupljanje ispred zgrade
19.5 Sat razredne zajednica
20.30 Svecana vecera na pogledicu
Blog 5
KLIKNI OVDJE ZA SLIKE
https://mj-engineering.odoo.com/blog/news-2/3-pogled-u-proslost-klikni-na-sliku-3
https://mj-engineering.odoo.com/blog/news-2/3-pogled-u-proslost-klikni-na-sliku-3
Moja nova knjiga na engleskom:
Tales of Engineer.
Moja nova knjiga je u prodaji
Zbirka prica o svemu i svacemu.
Windward Conference
Godine 2024 sam organizirao konferenciju za moreplovce. Ovo je reklamni film.
Video Poruka
Video poruka za gimnazijalce Glina.
Tko je Jozic
Ovo je reklamni film o Jozicu. Js.
Karaoke
Jozic voli pjevati karaoke iako ne zna dobro pjevati.
Video poruke i druge stvari.
U Istri na rivi
Slucajno sam prolazio rivom pa su me pozvali da pjevam.
Wooden Hart
U americi u drzavi Milwaukey smo bili u posjeti i pozvali su nas da pjevamo.
Tabla koju ce mo darovati nasoj voljenoj Gimnaziji.
4. 50 godina poslije: Tko dolazi na našu proslavu mature? (07.07.2025)
Neki broje godine, neki uspomene – mi brojimo i jedno i drugo. Naša 50. godišnjica mature sve je bliže, a evo gdje trenutno stojimo s pripremama…
Vrijeme leti, uspomene ostaju – i zato se veselimo svakom susretu, svakom glasu iz prošlosti koji se ponovno javi.
Situacija danas, 6. srpnja 2025., izgleda ovako:
- Imamo 17 potvrda – kolege koji znaju za proslavu i rekli su da će doći.
- Dvoje je reklo da bi došli, ali nisu sigurni. Među njima je i Jelka, koju nisam vidio već 40 godina. Nadam se da će naći vremena da dođe. Ako hoće, može ponijeti kliješta pa mi izvaditi zub. 😄
- Četvero je obaviješteno, ali se ne javljaju. Ako uspostavim kontakt, javit ću vam.
- Sedam ih se ne javlja uopće – slao sam poruke na mobitel, ali ništa.
- Jedna grupa od sedmero rekla je da neće doći. Od njih je jedan posebno naglasio da ne želi doći. To me malo pogodilo jer ne znam razlog. Ne sjećam se da smo bili loši prema njemu.
- Nažalost, šestero kolega više nije među živima. Pokoj im vječni.
Višnja, koja živi blizu Gline, kaže da u Glini više nema restorana gdje bismo mogli sjesti i večerati. Kašina, kaže mi, više ne radi.
Najvjerojatnije ćemo završiti u Petrinji, u restoranu Magazinska klet. Lako ga je naći, a usput je kad se iz Gline krene kući.
Nadam se da ću u sljedećih par tjedana imati vremena skoknuti do Gline da sve provjerim i dogovorim detalje.
O svemu sam vas već informirao e-mailom i pitao imate li možda kontakte onih 7 kolega koje još tražim – ako ih imate, bilo bi dobro da ih pitate hoće li doći. Ako kažu "ne", nije strašno – sve ovo je dobrovoljno. U tom slučaju ćemo ih staviti na listu "ne dolazi" i više nećemo trošiti vrijeme i energiju na njih. "Ne" je isto dobar odgovor, jer proslava nije obavezna.
Sljedeći put se javljam s programom.
Pozdrav svima!
MJ
